Granice - šta, kako, da li uopće postoje?

Prošla sedmica mi je cijela obojena tom rijecju: GRANICE. Šta su? Gdje su? Koliko su bitne, i da li su uopće? Da li ih imam ja? Da li ih imaju ljudi oko mene? Šta one uopće predstavljaju u mojim odnosima?

Sva ova pitanja su mi se vrtjela po glavi, bez nekog reda ili piste na koju bi mogle sletjeti, jer bi pista značila da imam odgovore. A nemam.

Nedavno sam se iselila iz stana u kojem sam živjela sa svojim partnerom. Vratila se kući, na kauč. Zašto naša bajka o zajedničkom životu nije ostvarena? Šta mi je promaknulo?

I kako sam ostala sama sa svim ovim pitanjima, niko ih nije mogao odgovoriti osim mene. Postepeno sam povezala i svoja porušena prijateljstva i upitala se zašto su i ona neslavno završila?

Obrni, okreni, jedino što mi pada na pamet je to da sam u svim tim odnosima, s ljudima koje sam obožavala i još uvijek ih sve volim neizmjerno, zapravo izgubila sebe.

Počelo je od (kako to obićno biva) malih, "neprimjetnih" stvari poput ispijanja kafe sa dragim jer je on voli, umjesto ćaja kojeg ja volim. Naravno, u tom trenutku mi je to bilo slatko, dijeliti ćeif s dragim ljudima, ali nisam primjetila da sve manje radim ono što volim za sebe, a sve više udovoljavam (i onda kad se to ne traži od mene) tim dragim ljudima. Ma šta fali? Kafa, ćaj, pa svejedno je, zar ne? Najvažnije je da smo zajedno i da se družimo, a? Fali. Sve fali. JA falim u cijeloj toj priči. Možda, kao i ti, draga moja koja ovo čitaš. Da, fališ samoj sebi. Kad si zadnji put pročitala knjigu ćiji te naslov iskreno zainteresovao? Kad si plesala bez da razmišljaš ko i kako te gleda? Kada si sebi dozvolila ljubav u vidu masaže, termina kod frizera, šetnje najdražim dijelom grada, planinarenja... Ne znam ja šta ti voliš i šta ti hrani dušu. To samo ti znaš. Kao što i ja znam samo za sebe. A zaboravila sam. Ustvari, nisam zaboravila, već sam se hladno ostavila na milost i nemilost drugih. "On zna šta ja volim, sjetit će se. Pa, ona mi je najbolja prijateljica, predložit će da radimo nešto što se meni sviđa. Kupit će mi _______ za rođendan, godišnjicu, Valentinovo..." Da ti sada kažem nešto što su meni sve starije žene govorile, a ja ih nisam slušala: neće te se niko sjetiti ako zaboraviš samu sebe. Niko neće voditi računa onog trenutka kad ti prestaneš voditi računa o samoj sebi.

A upravo ovdje dolazi snaga zdravih granica.

Šta volim? Šta mi prija? U čemu uživam? Šta/ko mi pravi stres? Šta/ko me nervira? Koliko sam vremena sebi posvetila ove sedmice da radim ono što mi olakšava život u ovom tijelu koje nazivam domom? Da li svoje tijelo nazivam domom?

Da li uživam u sebi i svom tijelu?

Koliko mogu sebe dati u ovom ili onom odnosu?

Da li sebi dopuštam da ne budem dostupna svima u svako doba dana?

To su samo neka od pitanja koja sam samoj sebi postavljala u zadnjih tri sedmice (i ovo mi je podsjetnik da se nikad ne prestanem pitati ta pitanja, jer se mijenjam i rastem, pa se i moje granice pomiću) i došla sam do mnogo odgovora.

Zapravo, došla sam do sebe. Sjetila sam se da volim mnoge vrste ćajeva, ali ne i kafu, zapravo je uopce ne volim, pijem je veoma rijetko. Sjetila sam se da nisam slikala veoma dugo, a da me to isto slikanje izvuklo iz godina depresije i rezanja u tinejdžerskim godinama. Sjetila sam se da obožavam plesati, a da nisam jako dugo pustila vlastito tijelo da se kreće kako osjeća.

Sjetila sam se koliko mi fale neki ljudi iz prošlosti, pogotovo jake i inspirativne žene koje su me nekada okruživale. To su one žene koje te podignu kad si dole, i one koje ti podigneš.

Sjetila sam se koliko obožavam hodati i koliko mrzim stajati u mjestu, i bukvalno i figurativno.

Sjetila sam se koliko su mi dosadili besmisleni nizovi izlazaka na kojima se samo ponavljaju već odavno poznate stvari, ali koliko ćeznem za ljudima sa kojima mogu raditi nešto što volim, kao i za onim koji me mogu naučiti nešto novo.

Elem, svačega sam se nečeg sjetila i sigurna sam da ću se nastavljati sjećati novih/starih stvari o sebi.

Ali opet, kakve veze granice imaju sa mojim novopronađenim sjećanjem ili sa mojim odnosima?

Ideja preuzeta sa: https://shesaid.com/everything-need-know-personal-boundaries/

Imaju sve veze, jer u svom zaboravljanju stvari koje čine MENE, ja sam zapravo brisala granice u svojim odnosima. To znači da su ljudi prelazili preko mene bez da je ijedno od nas toga bilo svjesno. To isto tako znači da sam ja prelazila preko tuđih granica, bez da sam toga bila svjesna.

A kako nisam znala ko sam i šta volim, nadala sam se da će ti ljudi s kojima sam u nekoj vrsti odnosa magično shvatiti šta ja to zapravo volim i dati mi isto.

Odmah da vam kažem, to je toliki teret bio za meni bliske ljude. Jer su bili s djetetom koje ne da reći da je dijete. Nisam znala šta želim, a zahtjevala sam ogroman trud.

Svaki put kad sam prešla preko sebe i uradila nešto da udovoljim drugima, sebi sam upisala u jednu mentalnu svesku i nakon par takvih situacija, zahtjevala bih od tih istih ljudi da pređu preko sebe i ispune moje potrebe. A to nije fer, jer me niko od tih istih ljudi nije tjerao da ja prelazim preko sebe. I tako bi i reagovali: "ko ti je kriv, ja to nisam tražio/la od tebe..."

A to boli. I tako se taj bezgranični krug nastavlja, a ja se udaljavam od sebi dragih ljudi koji me bole jer ne žive za mene, kao što sam ja za njih.

I fakat, ko mi je kriv? Niko nije kriv, ali JA JESAM ODGOVORNA za sebe. I SAMO sebe.

Na ovaj naćin su pucala moja najjača prijateljstva. Na ovaj naćin su pucale moje najljepše ljubavne bajke. Jer nisam znala reći ne. Jer nisam iscrtala granice svog bića.

Ali, i to je okej. Nisam znala da trebam i to si dopuštam. Dopuštam si neznanje i neiskustvo jer me upravo dovelo ovdje gdje jesam. Dopuštate li vi sebi isto? Jer, fakat, u redu je. Evo pjesme koja je mene danas podsjetila da je sve

u redu: https://www.youtube.com/watch?v=NZ8YYjSwrNc